Kamen iz pustinje bez kojeg svijet ne može

Usred marokanske pustinje, točnije u separatističkoj Zapadnoj Sahari, nalazi se rudnik koji transportira fosfatnu stijenu najdužom transportnom trakom na svijetu do luke na atlantskoj obali i dalje do globalnih kupaca. Oni sirovinu pretvaraju u fosfor, ključni sastojak gnojiva koja podupiru globalnu sigurnost hrane i baterija za električna vozila, piše Forbes Slovenija.

Maroko ima dvije trećine poznatih svjetskih rezervi fosfatnih stijena, prema podacima Američkog geološkog zavoda. Globalne rezerve procjenjuju se na oko 73 milijarde tona, od čega se 50 milijardi tona nalazi u Maroku. Kina je sljedeća s mnogo manjim rezervama (3,4 milijarde tona), zatim druge sjevernoafričke zemlje (Alžir, Tunis, Egipat) i Rusija.

Unatoč tome što ima daleko najveće rezerve, Maroko je drugi najveći svjetski proizvođač fosfatne rude, s 36 milijuna tona godišnje proizvodnje prošle godine, znatno iza Kine (110 milijuna tona). Međutim, državna rudarska kompanija OCP Group, koja posluje više od jednog stoljeća i također prerađuje rudu u fosfornu kiselinu te proizvodi gnojiva, najveći je svjetski izvoznik fosfata, generirajući više od tri posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) Maroka.

Takozvana NPK gnojiva temelje se na tri hranjiva sastojka – dušiku (kemijski simbol N), kaliju (K) i fosforu (P). Potonji se proizvodi iz fosfatne stijene i jedini je od ta tri koji se ne može zamijeniti nijednim drugim hranjivim sastojkom.

Kineske investicije

Fosfor je iznimno važan element za osiguranje globalne sigurnosti hrane. Prema podacima USGS-a, u svijetu ne nedostaje fosfatnih stijena, a SAD su treći najveći proizvođač fosfatnih stijena s 20 milijuna tona u 2025. godini. Međutim, u geopolitičkoj konkurenciji između SAD-a i Kine, Kina je u boljoj poziciji da kontrolira ovu sirovinu.

Kineski proizvođači gnojiva posljednjih su godina ulagali milijune dolara i sklapali partnerstva s OCP-om, pomažući marokanskoj kompaniji da uspostavi pogone za preradu fosfatnog kamena i proizvodnju gnojiva te poboljša logistiku u marokanskim lukama.

Kineske investicije također pomažu Maroku da uspostavi proizvodni lanac za određenu vrstu baterija za električna vozila. Riječ je o litij-željezo-fosfatnim (LFP) baterijama, koje se sve više koriste zbog nižih troškova proizvodnje, posebno u električnim vozilima niže klase. Gotovo polovicu globalnog tržišta LFP baterija kontrolira kineski gigant u proizvodnji baterija CATL.

Carine SAD-a

U međuvremenu su Sjedinjene Američke Države 2021. godine uvele carinu od 20 % na marokanski fosfat, na poticaj domaćeg proizvođača Mosaic Company sa sjedištem na Floridi. Te carine ostaju na snazi i danas, iako poljoprivrednici već dugo pozivaju na njihovo ukidanje zbog rasta cijena gnojiva.

Nakon izbijanja rata na Bliskom istoku, koji su Izrael i SAD započeli napadom na Iran, administracija predsjednika Donalda Trumpa ponovno se okreće Maroku kako bi nadoknadila gubitak pošiljki gnojiva s Bliskog istoka, koji je ujedno važna regija za izvoz gnojiva.

U ožujku su američka udruženja poljoprivrednika obnovila svoj poziv za ukidanje carina. „Sjedinjene Američke Države jednostavno nemaju dovoljno domaćih resursa fosfata da same zadovolje poljoprivrednu potražnju“, napisala je koalicija. Administracija je u ožujku povukla svoju žalbu na trgovinskom sudu zbog marokanskih carina, čime je omogućeno smanjenje tarifa na nešto više od 2 posto, ali ih nije u potpunosti ukinula.

Tri rudnika

OCP vadi fosfatnu rudu iz tri površinska kopa u Maroku. Najveći dio proizvodnje – oko 70 posto – dolazi iz rudnika Khouribga, koji također sadrži većinu marokanskih rezervi. Cjevovod dug više od 200 kilometara transportira rudu, pomiješanu s vodom, do postrojenja za preradu u Jorf Lasfaru ili do luke Casablanca, odakle se izvozi kao neobrađena ruda.

Još jedno važno nalazište je kompleks Gantour, odakle se stijena željezničkim putem prevozi do lučkog grada Safi, gdje se ili prerađuje u fosfatne proizvode ili izravno izvozi.

Treća lokacija je rudnik Boucraa. Nalazi se u „južnim provincijama“ zemlje, kako vlasti i državna kompanija OCP nazivaju zapadni dio Zapadne Sahare, koji okupiraju od 1975. godine. Rudnik, kojim upravlja podružnica OCP-a Phosboucraa, sadrži samo dva posto marokanskih rezervi fosfatne stijene, ali proizvodi oko tri milijuna tona godišnje, odnosno nešto manje od 10 posto ukupne proizvodnje zemlje. Stijena iz rudnika putuje do luke Laayoune preko transportne trake duge 100 kilometara, najduže na svijetu.

Maroko je u sporu oko statusa Zapadne Sahare s pokretom za neovisnost pod nazivom Front Polisario, koji podržava susjedni Alžir. Ta skupina kontrolira istočni dio Zapadne Sahare, dok je Maroko zapadni dio koji okupira odvojio od istočnog dijela zidom dugim 2.700 kilometara. Maroko tvrdi da rudnik ulaže u lokalno gospodarstvo i razvija ga, dok Front Polisario tvrdi da se radi o eksploataciji prirodnih resursa na koje Maroko nema pravo. Spor ostaje neriješen, no neki su kupci u prošlosti prestali kupovati fosfatnu stijenu iz spornog rudnika zbog etičkih razloga.